Foozdarije: August 2013

Kao što smo već mnogo puta pisali, svako planiranje putovanja sa njim je užitak. Pun je planova, ideja, insajderskih tipova koje negdje pokupi, pun je elana. Kako se taj dan bliži - raspoloženje se mijenja. Sigurno će nas prevariti barem za nešto, nemoguće je da je smjestaj tako jeftin, a dobar, vrijeme će sigurno biti jako loše. Sigurno nemaju niti wi-fi.

Source: http://www.doctormacro.com

Dan prije polaska se već razvodimo, a kad vidi sve moje stvari koje planiram ponijeti i dajem njemu na pakiranje, razbacujemo se imenima odvjetnika i podjelom imovine. Jednom se prijeti da će uzeti Lou i kompjuter, drugi put dodaje i frižider na popis. Kad konačno sjednemo u auto, posvađamo se još tri, četri puta jer sam ja, naravno, zaboravila njegov punjač ili kupaće, na izlasku iz Zagreba odemo u krivom smjeru jer je prerano da zovemo nekog pitati za upute, platimo neku kaznu da pomognemo hrvatski proračun (jer sam ga ja iznervirala pa vozi prebrzo) i tako.

Nismo je još stigli ni ohladiti, već stižemo na odredište. Ja još nisam pošteno ni pogledala smještaj, on je raspakirao naše stvari (naravno, sve je u ormarima) i; zavaljen u ležaljku s cigaretom, čašom vina i širokim osmjehom; pita: Draga, jel vidiš kak sam opet sve super organizirao? Preostaje mi samo slegnuti ramenima i pridružiti mu se.

Toskanska torta s grožđem

100 g brašna
70 g mljevenih badema
70 g kukuruznog brašna
2 žličice praška za pecivo
1/2 žličice soli
80 ml biljnog ulja
150 g smeđeg šećera
1 žličica ekstrakta badema
3 jaja
120 g kiselog vrhnja
400 g crnog grožđa
1 žlica smeđeg šećera
1 žlica bijelog šećera

Pomiješati brašno, bademe, kukuruzno brašno, prašak za pecivo i sol. U drugoj posudi pomiješati ulje, smeđi šećer i ekstrakt badema. U tu smjesu dodavati jedno po jedno jaje i kiselo vrhnje.
Na kraju dodati i suhe sastojke i dobro pomiješati. Peći na 175 stupnjeva, deset minuta. Izvaditi iz pećnice, postaviti grožđe na tortu, te posuti pomiješanim bijelim i smeđim šećerom. Vratiti u pećnicu na 30-35 minuta na istu temperaturu.

Ovaj recept ujedno šaljemo našoj frendici Jovanki na blog Kutlačom po kazanu.
Ona je, kao domaćica igre Ajme, koliko nas je! odredila grožđe kao temu za deveti mjesec. Palo nam je na pamet samo poslati etikete svih vina koje smo popili, ali ipak...

Kako uopće početi? Možda najbolje isprikom Vama, vjerni čitaoci. Neodgovorno smo Vas ostavili na cjedilu više od mjesec dana. Samo možemo zamisliti kako Vam je bilo bez naših poučnih priča, vrckavih anegdota i slasnih recepata.

Apsolutno najtalentiranija manekenka zaslužuje jedan cijeli post, morali smo biti pravedni i dati svakom četveronošcu po jednu fotku.

U slučaju da niste počinili samoubojstvo zbog nedostatka naših postova, eto nas ponovo s Vama! Nemojte misliti da smo se opuštali i ljenčarili tijekom ljetnih praznika. Nemojte slučajno misliti ni da nam je godišnji toliko trajao. Jednostavno smo se morali odmoriti od svog tog istraživanja. Hedonizma. I dalje imam osjećaj kako još uvijek nismo ovladali njime, i da se treninzi i istraživanja moraju nastaviti. Zauvijek.

Do nekih zaključaka ipak smo došli. Zapravo, ja sam. Moja životna partnerica do tih stvari dolazi nekako instinktivno. Niti ne dolazi, one su već iskonski u njoj. A ja, alijeniziran, urbaniziran i moderniziran, moram do njih doći analizom i dedukcijom. Netko bi ove retke mogao protumačiti kao da svojoj suborkinji govorim da je staromodna seljanka, ali ne. Ili ako da, govorim to s divljenjem, ljubavlju i možda malo zavisti.

Dok ja razmišljam što bi nakon doručka pasalo za osvježiti se, ona već donosi ledeni rosé iz garaže. Bez obzira što je pola 11. Ja se ispak spotaknem na te konvencije, kojima ona nikako ne dozvoljava diktaturu. "Pa možda je malo prera..." mrmljam sebi u bradu, svaka riječ sve tiša, dok zadnju niti ne izgovorim do kraja jer već udišem iz čaše koja se nekako, sama od sebe, približila mom nosu.

A mislim da ima i nešto u tom mjestu podno Velebita, nešto univerzalno. Nešto što nas sve stavi na istu frekvenciju, ili barem vrlo sličnu, kompatibilnu. Svi titramo vrlo harmonično. I stalna postava, i kumovi, i blogerski kumovi koje smo konačno upoznali i kojima šaljemo veliki poljubac, pa čak i oni koji inače preferiraju aktivniji turizam. A mislim da psi već to dobro znaju. Sve nas Velebit ujednači i dovede pred ono što je zaista važno. A to je hladni rosé u pol 11.