U potrazi za izgubljenim vremenom

Kao klinka sam obožavala nedjeljna jutra. Izvukla bi se iz kreveta i onako bosa i u piđami, otrčala u kuhinju jer sam znala da ću tamo naći mamu. Ona bi me posjela u moju malu stolicu i ja bi satima gledala kako kuha. Najsretnija bi bila kad se radilo tijesto za štrudl. Razvlačila ga je  preko stola, a ja sam trčala okolo i vikala ako bi ugledala da je negdje puklo. I čekala. Čekala da dobijem neiskorištene ostatke tijesta i započnem s vlastitom kreacijom. Navukla bi preveliku pregaču, zasukala rukave i krenula oponašati mamu, rastežući tijesto preko mog malog dječjeg stolića. Ono bi pucalo na sve strane, mene bi to neopisivo veselilo, pa smo se mama i ja smijale kao lude.

Otužni stan, cerek kontrolora i jedan rižoto.

Rekla je - "Ajmo ostaviti muževe i djecu doma i otići  same na put." Ja sam odobravajući kimnula glavom. Prošlo je nekoliko dana, nazvala me i pitala - "Što misliš o Amsterdamu?" Može, nisam nikad bila u Amsterdamu. Prešle smo na drugu temu. Još nekoliko dana kasnije, poslala mi je poruku. Karte su kupljene. I Nina je za.