Učini mi se noćas da sam usnula neki grozan san. Probudi me, vani je još debeli mrak... Privijem se uz njega. Što je bilo - pita me. Mislim da je san bio tužan - kažem. Poljubi me u kosu i nastavi spavati.
Nije me bilo jako dugo. Nije me bilo jer je vrijeme bilo lijepo, jer je grijalo sunce ko što obično ljeti grije, jer smo se brčkali u moru i smijali. Trebala je pasti prva kiša, pa onda druga i treća da shvatim da je sada došla jesen i da mogu sjesti i napisati par redova.