5 sati

Ljubav traje već godinu dana - kaže. Iz dana u dan sve je jača, pomalo je nejasno što je bilo prije nje. Što sam radio? Koga sam volio? Pio pivo svaku večer nakon posla i onda doteturao do stana, bacio se na kauč i zaspao. Dani su prolazili jedan za drugim bez nekog razloga, bez smisla.

Idemo?

Bio je drugi dan prvog razreda srednje škole. Nikoga nisam poznavala. Sjedila sam u prvoj klupi i odavala (kasnije će svi uvidjeti) potpuno krivi dojam male štreberice. Bio je uvodni sat glazbenog. Profesorica  - mlada, kovrčave kose, drhtavog glasa, s valjda još neosušenom tintom na diplomi Muzičke akademije. Pita tko od nas sutra ide na koncert Davida Bowiea? Dignem ruku brže nego ikada (i pomislim, opet krivo, kako je srednja škola super lagana i kako ću sve znati ako su ovakva pitanja) i pogledam oko sebe. Samo jednu ruku u zraku vidim osim svoje.

Tajna jesen.

Skoro svaki dan barem nekoliko minuta sjednem na jednu klupicu u parku. Uvijek istu. Pas, naravno, sjedne pokraj mene. I čudi se što pored nas neka dva budalaša ganjaju jedan štap. Već dvadeset minuta. Po mokrom i po blatnom, brr. Njoj to nikada nije palo na pamet. Ona je više filozofski tip.

Mezze.

Kako smo popularni, izašli smo i u popularnom gastro-magazinu Mezze. Članak prenosimo u cjelosti:

Bicikli ne jedu mahune.

Lou spava koliko god treba. Do 10 ujutro, do podne, vjerujem da bi mogla prespavati i cijeli dan. Ali ja volim rana jutra, volim se probuditi prije grada. Tako ju ponekad probudim kad se tek počne daniti pa šećemo u tišini po ulicama koje će uskoro postati prepune glasova.

Kad kažem...

Kad kažem more mislim na hladnu lubenicu i pljuckanje koštica. Mislim na bose noge i trčanje po suhoj travi. Kupanje u moru do plavih usnica i ponos nakon prvog skoka sa rive. Miris još toplog kruha ispod peke i sira škripavca.

Godot...

Čekala sam Dinastiju. Čitav dan i onaj prije. I onda kad bi konačno počela, tata bi rekao da moram na spavanje. Ja bi u nevjerici pogledala mamu, a ona bi samo slegnula ramenima.