Mezze.

Kako smo popularni, izašli smo i u popularnom gastro-magazinu Mezze. Članak prenosimo u cjelosti:

On se ne da oduševljavati, ne pada na dupe od iznenađenja, pravi se cool i kad je i kad nije. Razborit je, objektivan i sveznajuć. Družimo se prilično intenzivno zadnjih 15 godina pa si utvaram da ga poznam bolje od njega samog. Znala sam da će mu Pariz biti - pih, da ga Milano neće dirnuti, da će mu London biti ok, ali nisam imala pojma da će se zaljubiti u Toskanu. Tvrdi da je to njegovo prirodno okruženje, da se tamo osjeća kao doma, da već zna svaku cestu i svaku okuku na njoj. Zna kakvo je gdje vino, sretan je kad ga konobar u našoj trattoriji prepozna al srce mu posebno zatitra kad ugleda našeg mesara! Nosi mu vino, čestita rođendan, pa hipnotizirano gleda u njega dok ovaj reže salamu sa koromačem. Sporazumjevaju se rukama i nogama, najviše se smiju, i onda nazdravljaju redom i kome treba i kome ne treba. Dario Cecchini mesar u Panzanu uspio je mog supruga oboriti s nogu!

Možda je istina, ne znam. Vjerojatno me i poznaje bolje od mene samoga. Istini za volju, Pariz mi je super, London mi je genijalan, ali niti jedan niti drugi nisu Toskana. I definitivno znam da tamo nisam pronašao mesnicu kakva je Antica Macelleria Cecchini.
Pretpostavljam da je točno i to da se rijetko oduševljavam (ili barem rijetko to pokazujem). I onda sam čudan sam sebi, a vjerojatno i drugima, kada se uhvatim kako nervozno cupkam pred mesnicom, s buteljom vina koje sad već tradicionalno nosim na poklon, čekajući da se majstor Dario vrati. Ekvivalent srednjovječnog beliebera. Grozno.

I evo, dolazi gromada od čovjeka u crveno-bijelim hlačama sa zelenim remenom, još uvijek čiste mesarske pregače i crvenim Crocsicama. I tu mi je jasno da sam osvojen. Gospodin Cecchini je jedan od dvoje ljudi kojima mogu oprostiti Crocsice (zanimljivo, i drugi je Talijan). Sav uzbuđen, valjda se cerim toliko da ne može samo proći pored mene, i gnjavim Nevenu da prevede čovjeku kakvo je vino i da smo već treću godinu ovdje i da ga volim i da bi želio da me usvoji na koji mjesec i nauči tajnama roštilja. Valjda mu nije sve prevela jer se Dario samo zahvalio na vinu i rekao da mu je danas i rođendan.

A ja sam sa strane tjerao mozak da nauči talijanski u tom trenu jer imam toliko za reći. Ali ništa. Sporazumjeli smo se stiskom ruke i kontaktom suznih očiju. Ja se zajebavam, ali bez obzira na njegovu popularnost, uistinu imam taj osjećaj iskrenosti kod njega, pa makar to bio i petstoti fan koji ga te srijede gnjavi. Iako sam cinik i volim misliti da imam istančan radar za fejkere, kod njega alarmi ostaju ugašeni. Uprkos svim gostima koji isto tako oduševljeno kušaju delicije i gledaju zaljubljeno u njega (kakve budale, pa mi kod Daria dolazimo već tri godine, mi smo frendovi, Dario je naš, ruke k sebi budale jedne!), uprkos uvijek istom AC/DC-u kojeg pusti kad dođe više ljudi, uvijek imam osjećaj da je stisak ruke i zagrljaj iskren.

I odmah da utišam cinika u sebi, to nije zbog poprilično dobrog vina i rakije koja se toči u svako doba dana, nije zbog kruha s njegovim maslinovim uljem (koje je stvarno dobro), ili kruha s mašću s travama ili njegove finnochione. Čim uđete u mesnicu on se dere pomoćnom osoblju da paze kako bi bilo dosta zalogaja spremnih i kako čaše ne bi bile prazne. Uvijek smo se dobro najeli i napili prije nego što smo išta kupili.

A puno puta smo se samo najeli i napili, bez kupovine. I niti jednom nisam dobio dojam da to nije OK, da ispadamo klošari. Iako smo svaki dan prisustvovali dolascima i odlascima ostalih grupa gostiju, pušeći i pijući vino na ulici. Normalniji ljudi već bi nas otjerali. Jedne večeri, nakon što je već bila otvorena i barikirana rakija, svjedočili smo kako majstor Dario zaustavlja malu Fiat Pandu koja je prolazila ispred mesnice i vozaču toči malu rakijicu prije nego što ga pušta dalje. Ovo nije propaganda za povećano konzumiranje alkohola u vožnji, nego, mislim, dobra slikica mjesta gdje je mesnica mjesto za izlazak.

Shvatili ste, njegovi proizvodi su za mene, zapravo, sekundarna stvar. I dalje vrlo važna, ali nisam toliki stručnjak da bi dublje zalazio u okuse ovog ili onog reza butine (a i još uvijek mi je neugodno kad pomislim kako smo prošle godine masakrirali predivni Bistecca Panzanese našom nesposobnošću). To ostavljam drugima koji znaju bolje od mene. Ali neka stručnjaci znaju, nama su prodane dvije boce njegova vina koje se ne smije prodavati. Ma per gli amici...