U potrazi za izgubljenim vremenom

Kao klinka sam obožavala nedjeljna jutra. Izvukla bi se iz kreveta i onako bosa i u piđami, otrčala u kuhinju jer sam znala da ću tamo naći mamu. Ona bi me posjela u moju malu stolicu i ja bi satima gledala kako kuha. Najsretnija bi bila kad se radilo tijesto za štrudl. Razvlačila ga je  preko stola, a ja sam trčala okolo i vikala ako bi ugledala da je negdje puklo. I čekala. Čekala da dobijem neiskorištene ostatke tijesta i započnem s vlastitom kreacijom. Navukla bi preveliku pregaču, zasukala rukave i krenula oponašati mamu, rastežući tijesto preko mog malog dječjeg stolića. Ono bi pucalo na sve strane, mene bi to neopisivo veselilo, pa smo se mama i ja smijale kao lude.

Prošlo je od tada godina i godina, sada nosim veliku pregaču, i stalno pokušavam kroz kuhanje doći do mirisa onih nedjeljnih jutra. Kažu da sam nostalgična, da tražim sjećanja pomoću lonaca i kuhača. Možda kuhinju shvaćam kao ognjište gdje se prepričavaju tisuću puta ispričane priče, svaki puta malo drugačije. Totalno iskonski.

Kažu i da dobro kuham, ali tijesto još uvijek jednako nevješto razvlačim. Očito su i drugi to uvidjeli pa sam se jednog dana našla na radionici koju su mi prijateljice poklonile za rođendan. Bio je topli proljetni dan, zbor je imao probu pod našim prozorima, Kuhaona je mirisala na vaniliju i koricu naranče. I slastičarsku kremu koju smo kradom lizali dok smo mislili da nas nitko ne vidi. Grupica ljudi čija imena ne pamtiš, o čijim životima ništa ne znaš, ali s kojima se veseliš i smiješ i dijeliš istu strast. I Petra - genijalka blage naravi, koja se smije s tobom kad zezneš stvar, pa razmisli sekundu i već spašava ono što možda čak ni moj suprug ne bi pojeo. Nikada te ne kori, ne povisuje glas, trči ko pčelica od stola do stola i zarazno širi svoju strast na svakog od nas.
I onda, u jednom trenutku - dok sam, po staroj navici, hipnotizirano gledala u pećnicu - preplavi me osjećaj sreće - zamiriši mi nedjeljno jutro, vrati mi se tijesto sa stotinu rupica i mamin smijeh. Moram pitati Petru - kada opet sjedamo u DeLorean i putujemo unatrag kroz vrijeme.

Crostata sa svježim voćem

Za tijesto

225 g glatkog brašna
225 g oštrog brašna
300 g putra
100 g šećera u prahu
mahuna vanilije
limunova korica
2 žumanjka
malo soli

U zdjelu prosijati brašno, dodati soli i hladan maslac narezan na kockice. Prstima umiješati dok ne dobijete krupne mrvice. Dodati šećer, žumanjke, vaniliju i limunovu koricu i formirati kuglu sa što manje miješanja. Staviti u prozirnu foliju pa u frižider na barem sat vremena. Ohlađeno tijesto tanko razvaljati i staviti u kalupe. Pećnica na 180, dno tijesta izbosti vilicom, staviti grah ili neki drugi uteg i peći desetak minuta. Maknuti uteg i peći još desetak minuta do zlatne boje (pite u malim kalupima se, naravno, peku kraće).

Za kremu

500 ml mlijeka
4 žumanjka
20 g gustina
20 g oštrog brašna
90 g šećera
pola mahune vanilije

Pripremiti posudu za hlađenje. Brašno i gustin pomiješati i dodati malo mlijeka da se poveže u rijetku pastu. Dodati žumanjke i razraditi. Ostatak mlijeka sa šećerom i vanilijom zakuhati, usuti pastu i kuhati deset minuta. Maknuti s vatre, uliti u pripremljenu posudu, pokriti folijom i pustiti da se ohladi. Hladnu kremu razraditi mikserom.

Pečeno tijesto puniti slastičarskom kremom i na nju slagati narezano voće po izboru.

Puno hvala Petri na receptu i curama iz Kuhaone na super druženju (i sori kaj sam tolko dugo ne vraćala pleh :)