Pages

Wednesday, October 10, 2012

Boletus satanas!


U djetinjstvu mi se toleriralo da ne jedem samo dvije stvari - fileke i gljive. Prvo ne moram objašnjavati (ljudi, pa to su svinjski želučeki :O ), a od drugog sam bila odvraćena propagandom svog par godina starijeg bratića koji je u to vrijeme bio moj gastro-guru.



Čovjek nije životinja da bude dosljedan, kako kaže jedan mudar čovjek. Tako sam i ja pronašla neke nove kulinarske uzore , a gljive su mi postale jako drage. Slijedom toga, a i zbog omanjeg minusa na računu uzrokovanog pomahnitalom kupnjom vrganja na placu, dali smo se- u šumu.



I tako nas šestoro, računajući dva niškoristi psa (a u retrospektivi, i jednim niškoristi humanoidom), negdje blizu Kupe, lovimo. Evo, taman i sunce zalazi za tridesetak minuta. Uvijek temeljito promišljamo organizaciju.


Ne možemo vjerovati koliko gljiva, a tako blizu ceste. Ne znamo baš puno, ali moj suprug je prepoznao i sunčanice i bukovače i kaj je ovo? Čini se ko vrganj? Ma nije, ovi su žuti ispod klobuka. Pa mogu bit i žuti. Ozbiljno? Aha.
I tako mi trpamo u vrećice (nismo, jadnici, ni one pletene košare imali; barem su vrećice bile platnene) vođeni poslovično fantastičnom memorijom moga supruga. On je, naime, prije valjda 4 tisuće godina tražio gljive sa svojim dedom. Nije bilo važno, jer smo ionako planirali sav ulov donijeti na inspekciju svekrvi.


I stvarno nam je bilo i dosta sunca, u pola sata nabrali smo po slobodnoj procjeni 3 kile gljiva. Najveća vrećica bila je sa sigurnim vrganjima, druga s bukovačama, i treća s ovima za koje nismo bili sigurni. Ulov je velik, sigurno ćemo trebati barem pola sušiti. Ugovarali smo kako i gdje, dogovarali i večericu, da se to počne koristiti.


Dolazi svekrva, ja ponosno prezentiram pun balkon gljiva. Žena se uhvatila za glavu, nasmijala i u gomili od preko tri kile gljiva iščeprkala- dva vrganja. Ostatak možeš baciti. Molim?! Da ste ove pojeli, ne bi ni do bolnice stigli. Uglavnom, mi smo, između pupavki i ostalih otrovnica, uspjeli pronaći i jedini otrovni vrganj! Vražji vrganj! Mogla sam si i misliti.


I od cijelog ulova eto što je ostalo...

4 comments:

  1. Ja bih bila presretna da imam prilike i to ubrati:):):)
    Kod nas kupiti sveže vrganje je nemoguća misija.
    Ostaju mi samo oni suvi i patnja do daljnjeg za svežima...

    ReplyDelete
  2. :) mi ni to ne bi donijeli, tako da: svaka cast!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala, al sve mi se čini da je to bila početnička sreća. Sad smo se odlučili prebaciti na kestene, njih ćemo valjda lakše prepoznati:)

      Delete
    2. jooooj, godinama nisam bila u kestenima. divno je to: miris magle i sume. uzivajte!

      Delete