Super Gran

Kao mala, mislila sam da moja baka ima supermoći. Sada je sve jasnije da sam bila u pravu. Još uvijek ih ima. Fantastično nosi svoje 93 godine na, ne baš ispravnim, ali vrlo jakim leđima. Čita bez naočala, penje se i spušta stepenicama od kojih se ja svaki put uspušem kao ođak star i garav... Naređuje svojim kolegama i kolegicama u domu poput generala (malo i podsjeća na generala Pattona), glavni je šef. A nigdje to nije toliko izraženo kao u kuhinji. Tamo strogo organizira svoje sustanare u dobro podmazanu kulinarsku mašinu, gromko viče naredbe i kontrolira rezultate. Tako žestoko upravlja kuhinjom, komandira takav respekt da se nakon nje Gordon Ramsey čini gotovo umiljat. Ali ipak, sve sama dovršava. A zapravo vrlo često i otjera šegrte od stola kako bi zadatak obavila kako spada.

U zadnjih par naših posjeta, odlučila je prenijeti neka bazična znanja na mene. U tim slučajevima, kuhinja je prazna, nitko ni blizu ne može, samo nas dvije i velika, skromno opremljena kuhinja. Ja mislim da ona u životu kuharice pročitala nije, nikad recept pogledala. Vaga? Molim vas lijepo. Par lonaca, veliki stol, koja kuhača i jake ruke. Prešućujem sve stvari u našoj kuhinji koje smatram neophodnima, i gledam ju kako veselo ali žustro mjesi tijesto. Ovaj put na redu su bili knedli sa šljivama. Sve je od oka, nikakve mjere mi niti ne zna reći. Naravno da je tijesto savršeno. I brzo gotovo. Koncentriram se da uspijem i održavati razgovor s njom, i barem približno popamtiti sve važno. Uglavnom, uz moju minimalnu pomoć (ne možeš to pratiti) nabrzinu je napravila dvadesetak knedla za nas, a onda se bacila napraviti još za njih u domu.

Oduvijek joj je hrana bila važna no nije bila prioritet, o tome se nije toliko razmišljalo kao danas. Ali ona ide ukorak s vremenom, počela je eksperimentirati. Nedavno mi je uzbuđeno javila kako je potpuno obnovila stari češku kolač sa šljivama i da mi mora pokazati sljedeći put. Vjerujem da bi se ekipi u Masterchefu gaće zatresle da im se ona pojavi u studiu, a ja se ne bi iznenadila niti malo da mi javi da se razmišlja prijaviti. Zato koristim svaki mogući trenutak da učim od nje, jer tko zna, možda ju otkrije chef nekog finog restorana i ja više neću imati besplatnu poduku...

Naravno, ne moram ni reći da su knedli nevjerojatni. Znam da sigurno veliku ulogu igra nostalgija, ali uvjerena sam da bi i nekome iz Japana bili odlični. Mislim da govore univerzalnim jezikom.