Pijem da se prisjetim.

Otkada smo gurnuti u ralje ultra-profesionalne gastronomije, borimo se s raznim demonima. Velik stres je u pitanju i teško je izaći iz svega toga netaknut. Više se ne čudimo Anthony Bourdainu i ostalim chefovima koji su priznali razne ovisnosti, tražimo način da ostanemo normalni.

Da nas ne ponese velika slava i da se lakše nosimo sa svim zahtjevima koji se postavljaju pred nas  (zato jer smo sada jako in), odali smo se alkoholu. Naravno, domaće proizvodnje. Domaći limoncello. Pomaže kroz sive dane evociranjem sunčane Italije. Dok moj suprug kaže da je jako fin, ali da ipak ne može stalno piti ženska pića (i onda si složi koktelčić), ja pijuckam i prisjećam se predivnog tjedna u Toskani (bez obzira što ga više svojataju južnjaci). A neki piju da zaborave...

Isprobala sam stvarno puno receptura, čak imala i pravog talijanskog šefa da me poduči (njegova verzija se radi s čistim alkoholom i stvarno je za pod šank), ova od Lorraine Pascale mi nekako najviše paše.

Stvarno nema nikakve nauke, najvažnija stvar su, dakako, limuni. Nipošto ne smiju biti špricani, morate biti sigurni da su potpuno prirodni. Ja sam imala sreću da je svekar taman došao iz Dubrovnika sa svježe ubranima iz obiteljskog vrta. Znam, znam, odlično sam se priženila.

Domaći limoncello

300 g šećera
200 ml vode
8 limuna
600 ml votke

Šećer otopite u vodi par minuta na slaboj vatri miješajući. Pojačajte vatru dok ne zakipi i ostavite da se krčka 2 minute.
Limune dobro, dobro operite i osušite. Koru fino naribajte (izbjegavajući bijelu kožu). Maknite sirup s vatre, pažljivo dodajte votku i umiješajte naribane limune. Ulijte u steriliziranu bocu (ili u mašini na najvišoj temperaturi ili u tek prokuhanoj vodi) s dobrim čepom, i ostavite na barem dan. A možete i do tri mjeseca. Što duže stoji to je intenzivniji okus. Procijedite i poslužite ohlađeno, iz frizera.