Pages

Wednesday, April 3, 2013

The Italian job.

Ponekad mi se čini da smo suprug i ja poprilično opsesivni, kao gosti restorana. Ako nam se svidi, ne rješava nas se lako. Puno je primjera ali jedan, najdugovječniji, je naša romansa s Bora Barom. Zapravo, sve je krenulo dok taj restoran nije niti postojao. Jedno ljeto, prije deset godina, naša prijateljica upoznala je jednog Talijana. Ništa čudno, rekosmo mi. Ja idem posjetiti onoga Talijana u New York, reče ona nakon par mjeseci. Hm, rekosmo mi, tada pomalo sumnjičavo. Kako smo i mi putovali u New York u gotovo isto vrijeme, upoznali smo Talijana, pa na kraju i spavali kod njega i jeli u njegovom restoranu. Ostalo je predivna povijest puna domaće tjestenine i tartufa...



Teško da nas takav Talijan neće šarmirati, kombinacija Franka Zappe i Fabia iz Top chefa, ako znate o čemu pričam. Nas doduše i nije teško šarmirati ako si zabavan, dobro kuhaš i imaš svoj restoran u - New Yorku. Totalno smo droljasti u tom smislu. Dobro, nije ni New York, nego Hoboken. U redu je. Nismo zahtjevni.


A čovjek stvarno zna, ako ne vjerujete nama, vjerujte američkim kritičarima. One of the top 5 New Jersey restaurants in 2002!- ponosno će nam reći. Ljudi su masovno dolazili u najopskurniji kvart da bi se davili u njegovoj pasti s obilnim količinama tartufa. Uključujući i nas koji mu nismo dali mira tokom čitavog posjeta. Onda je čovjek napravio najmudriji potez u svom životu, barem što se nas tiče (za njega nismo sigurni), i odlučio se doseliti u Hrvatsku. I to na Lošinj, zahvaljujući našoj prijateljici, a tada već i njegovoj partnerici. Ma predivno, kažemo vam.


I tako oni otvoriše restoran, Bora Bar, u najmanjoj uvalici na otoku, Rovenskoj, nadajući se valjda da će imati više mira. Našoj sreći nije bilo kraja. Tek smo mu sad zajahali za vrat. Čekamo otvaranje kao ozebli sunce . Kad dođemo, dođemo prvi, a odlazimo zadnji. On ionako mršav, za vrijeme naših posjeta izgubi još koju kilu. Ricotta njoke sa tartufima, carpaccio od hobotnice, tortelini punjeni špinatom i rikotom, branzino ravioli... Moram prestati, slinim po tipkovnici.


I onda mudro čekamo vrijeme kad osoblje ide večerati, pa im toliko pogledavamo u tanjure da ljudi pomisle da smo i dalje gladni pa nas zovu sebi za stol. Pa sve ispočetka. Tu foru smo naučili još u New Yorku, jer za razliku od drugih restorana, u kojima konobari i kuhari jedu sendviče i glodaju kobase, ovi se znaju nagraditi za dobro odrađeni dan. Onda Cheff Sasso dođe u Zagreb, a naša nepca radosno zaigraju. Kao dobri prijatelji i domaćini, zovemo ga na večeru. Na kojoj nam on skuha večeru i da insajderske savjete za domaću pastu. Koju smo ovaj put iskoristili za jednu malo drugačiju šalšu.



Malo drugačija šalša

maslinovo ulje
glavica luka
2 češnja češnjaka
1 dl votke (može i nekakav temeljac, najbolje pileći, ali to, naravno, nije to)
500 g pasate
1 dl milerama (ili slatkog vrhnja)
malo čili papričice
parmezan
žlica šećera
sol i papar

Na maslinovom ulju dinstati luk i češnjak par minuta, dodati votku i pasatu i sve začine. Krčkati 20ak minuta na laganoj vatri. Na kraju dodati mileram ili slatko vrhnje. Parmezan naribati na gotovo jelo.

23 comments:

  1. Krasno prijateljstvo i odličan kuhar. Nisam imala priliku probati, ali sam vidjela u nekoliko emisija da je simpatičan čovjek.

    ReplyDelete
    Replies
    1. O da, moraš probati...Od 14og ovog mjeseca gostuje u Bobanu pa navrati. Mi odbrojavamo dane;)

      Delete
  2. Eeee, i ja bih rado imala takvog prijatelja; ma nije zato sto je Italijan... Ovo sa votkom mi je prava stvar - moram isprobati!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ako probaš, javi kak ti se sviđa...nama je genijalan;):

      Delete
  3. Uopšte ne mogu da zamislim kakav ova salsa ima umak! Zvuči skroooz ludo i dobro.
    Onaj opis uvale sa Losinja gde vi jedete one lepote me je totalno oduvao!!!! Hjoj što ću da idem!!!
    Sad ja vama malo da zavidim;)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nevena - umak je ko obična šalša ( vrhnje možeš i ne moraš dodati ), ali votka ipak da poseban šmek.
      Lošinj je predivan sam po sebi, a ova uvalica Rovenska je san snova. Dođeš i poželiš ostati zauvijek;)

      Delete
    2. Ej htela sam reći kakav salsa ima ukus, hahahhaa...prokleti androidi...
      E probaću sigurno, baš imam flajku vodke kući ;)

      Delete
  4. eee da smo se znali prije mogli ste doci kod nas u restoran ;) a sad, prosla baba s kolacima.. al' dobro, ovdje se hoboken i dzerzi siti smatraju kao dio njujorka.. sto bi se reklo kod nas "pljunes preko rijeke".. mislim ne znam dal se bas tako kaze, bat ju get d point ;)

    eee cim se vratim u zavicaj odo da posjetim losinj, po prepuruci prijatelja ;) ovaj sos nikako ne moze biti losh..

    ReplyDelete
    Replies
    1. Vi imate restoran u Jersey city-u? A ništa, moramo doći, kaj drugo da kažem;)...A šta spremate, vege ili ne? Ako ti se mi nasadimo, bit će ti plavo oko vrata;))

      Delete
    2. ne, imali smo ga na menhetenu (u financijskom dijelu), ali smo zatvorili pred godinu dana.. moji se vratili natrag u rijeku, kazu dosta im jenjujorka, hehe..

      a sa ili bez restorana, mozete doci ;)

      Delete
  5. Hm, sa votkom... :) Zvuči dobro... :)
    Super vam je ovaj drugar.

    ReplyDelete
    Replies
    1. S obzirom na prognozu, trebat će nam dosta votke da nas zagrije;)

      Delete
  6. Kakva prica... Kakav covek.. Kakci ukusi... Sve sam probala i okusila sa vama u ovom postu :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Recept za dobru priču - kuhar Talijan, dobro društvo, jednako dobra hrana i mala uvala negdje na moru;)

      Delete
  7. Replies
    1. Baš to i ja pomislim nakon 72 slijeda ricotta njoka, ispijajući vince i gledajući more kako se pjeni;)

      Delete
  8. Hahahah odličan post, baš ste me nasmijali u ovo sivo nedjeljno jutro. Nema ljepše nego imat ovakovg kuhara za prijatelja, a još i k tome talijan, ma nije zbog paste i šalše, naravno. :))
    Recept je jako zanimljiv, svidja mi se!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nije da biramo prijatelje po profesiji ali ovdje se dobro potrefilo;)

      Delete
  9. Mmmm, sa votkom, interesting. Moram probati. Ako vam ikada za psihički pritisak na osoblje restorana zatreba još jedna gladno lice sa tugaljivim pogledom, javite da odmah dodjem. :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ha, ha...Trio fantastikus gladnih lica;)...

      Delete
  10. Super post, a restoran bilje
    imo za posjetu!! Djeluje famozno :)

    ReplyDelete
  11. Hehe, baš namjeravam napraviti neku tjesteninu za večeru.
    Sad moram poslati muža po votku! Pretpostavljam da rakija i konjak ne bi
    prošli?

    ReplyDelete