The Italian job.

Ponekad mi se čini da smo suprug i ja poprilično opsesivni, kao gosti restorana. Ako nam se svidi, ne rješava nas se lako. Puno je primjera ali jedan, najdugovječniji, je naša romansa s Bora Barom. Zapravo, sve je krenulo dok taj restoran nije niti postojao. Jedno ljeto, prije deset godina, naša prijateljica upoznala je jednog Talijana. Ništa čudno, rekosmo mi. Ja idem posjetiti onoga Talijana u New York, reče ona nakon par mjeseci. Hm, rekosmo mi, tada pomalo sumnjičavo. Kako smo i mi putovali u New York u gotovo isto vrijeme, upoznali smo Talijana, pa na kraju i spavali kod njega i jeli u njegovom restoranu. Ostalo je predivna povijest puna domaće tjestenine i tartufa...

Teško da nas takav Talijan neće šarmirati, kombinacija Franka Zappe i Fabia iz Top chefa, ako znate o čemu pričam. Nas doduše i nije teško šarmirati ako si zabavan, dobro kuhaš i imaš svoj restoran u - New Yorku. Totalno smo droljasti u tom smislu. Dobro, nije ni New York, nego Hoboken. U redu je. Nismo zahtjevni.

A čovjek stvarno zna, ako ne vjerujete nama, vjerujte američkim kritičarima. One of the top 5 New Jersey restaurants in 2002!- ponosno će nam reći. Ljudi su masovno dolazili u najopskurniji kvart da bi se davili u njegovoj pasti s obilnim količinama tartufa. Uključujući i nas koji mu nismo dali mira tokom čitavog posjeta. Onda je čovjek napravio najmudriji potez u svom životu, barem što se nas tiče (za njega nismo sigurni), i odlučio se doseliti u Hrvatsku. I to na Lošinj, zahvaljujući našoj prijateljici, a tada već i njegovoj partnerici. Ma predivno, kažemo vam.

I tako oni otvoriše restoran, Bora Bar, u najmanjoj uvalici na otoku, Rovenskoj, nadajući se valjda da će imati više mira. Našoj sreći nije bilo kraja. Tek smo mu sad zajahali za vrat. Čekamo otvaranje kao ozebli sunce . Kad dođemo, dođemo prvi, a odlazimo zadnji. On ionako mršav, za vrijeme naših posjeta izgubi još koju kilu. Ricotta njoke sa tartufima, carpaccio od hobotnice, tortelini punjeni špinatom i rikotom, branzino ravioli... Moram prestati, slinim po tipkovnici.

I onda mudro čekamo vrijeme kad osoblje ide večerati, pa im toliko pogledavamo u tanjure da ljudi pomisle da smo i dalje gladni pa nas zovu sebi za stol. Pa sve ispočetka. Tu foru smo naučili još u New Yorku, jer za razliku od drugih restorana, u kojima konobari i kuhari jedu sendviče i glodaju kobase, ovi se znaju nagraditi za dobro odrađeni dan. Onda Cheff Sasso dođe u Zagreb, a naša nepca radosno zaigraju. Kao dobri prijatelji i domaćini, zovemo ga na večeru. Na kojoj nam on skuha večeru i da insajderske savjete za domaću pastu. Koju smo ovaj put iskoristili za jednu malo drugačiju šalšu.

Malo drugačija šalša

maslinovo ulje
glavica luka
2 češnja češnjaka
1 dl votke (može i nekakav temeljac, najbolje pileći, ali to, naravno, nije to)
500 g pasate
1 dl milerama (ili slatkog vrhnja)
malo čili papričice
parmezan
žlica šećera
sol i papar

Na maslinovom ulju dinstati luk i češnjak par minuta, dodati votku i pasatu i sve začine. Krčkati 20ak minuta na laganoj vatri. Na kraju dodati mileram ili slatko vrhnje. Parmezan naribati na gotovo jelo.