Jednom nedavno, vrlo, vrlo blizu...

Kao što svi već vrlo dobro znate, mi smo super poznati foodie-gastro-eno-deluxe bračni par. Ako ne znate, sram vas bilo, odite se odmah podsjetiti. Pošto smo toliko poznati i utjecajni u kulinarskom svijetu, nimalo nas nije začudilo kada su nas dobri ljudi iz agencije Jasno i Glasno pozvali na susret gastro-blogera i novinara u sjeverozapadnu Istru.

Nakon ovog totalnog reklamiranja, moramo priznati- kad smo dobili poziv i shvatili da je nekome palo na pamet da nas pozove na bilo kakav gastro-event, reakcija je bila ipak malo manje ravnodušna. I zato sada osjećamo potrebu spomenuti sve involvirane. Nešto kasnije, kada ćemo već bit strogi food-kritičari oguglalih srdaca, vrijeđati ćemo sve po redu. Pjenica od oštriga je bila preteška za gel od dimljenog brancina.

Ali dozvolite nam da sada, na početku, budemo još malo uzbuđeni. A Istra je pravi razlog. Odgovorno tvrdim da su u eno- i gastro-smislu uz bok svjetskim velikanima hedonističkog turizma. Hedorizma. Copyright totalni!  Što li to oni imaju za ponuditi? Čitaj dalje.

I tako krenusmo mi prema dogovorenom mjestu polaska. Totalno na iglama. Pa kaj ćemo mi tamo raditi uz sve ove kaj se fakat kuže u hranu i vino? Ma bit će ok, samo ćemo šutiti i učiti. Strahovi su, srećom, bili neutemeljeni, cijela ekipa je bila više nego simpatična. I čak smo bili jedini bloggeri. Bit će OK, rekosmo mi sami sebi telepatskim putem. Naša zakon organizatorica i Ona Koja Nas je Pozvala- Milica i naš šofer Neno koji je mirno pratio naša kušanja vina i odogovorno pio vodu, i ovim putem imaju veliko hvala od nas.

Arči, pas koji vodi samoga sebe.

Iako smo nas dvoje često u Istri, priznajemo odmah da u sjeverozapadnom dijelu nismo puno bili. Tim bolje. Par sati ugodne vožnjice kasnije, stižemo u krasan hotelčić u Savudriji. I sad u vlastitom, još uvijek sanjam o madracu iz te sobe. Totalni zakon. Ali krenimo, ima puno toga za popiti i pojesti. I vidjeti, ok. Odmah kod Kabole. Uopće neću pokušavati opisati mjesto, vidite na slikama. Bajkovito je riječ koja mi pada na pamet. Nakon kratke ture po vinariji i podrumu završavamo u kušaoni.

Velika kamena prostorija s vatrom u kaminu. Koja je taman dobro došala da osuši naše, od pljuska mokre, jakne. Da ne govorim o onome što vatra dodaje atmosferi. Milina. Ja sam razmišljao staviti i mokre tenisice pored kamina da se osuše, ali jedan pogled najdraže bio je dovoljan da shvatim kako je to loša ideja. Lako sam zaboravio na vlažnu obuću uz tri malvazije, jedan teran i bijeli muškat. Malo istarskog pršuta, sira, pohane tikvice i iznenađujuće maslinovo ulje kuće.

Ne znam kako da to sve opisujem a da nas ne zamrzite. Ja se ne kužim previše u vina, ali znam što mi je fino. Sva su fina, a Malvazija Unica i Teran su mi bili finiji među finima. Krenimo odmah dalje, ne smijem se previše zadržavati na tim sjećanjima. Cure i suze i sline.

Ah da, pa zaboravio sam spomenuti i našeg vodiča na istarskim putešestvijama, gospon Dario, direktor Turističke zajednice Savudrija. Osim visokog stupnja simpatičnosti, odmah se pokazao kao vrhunski znalac kada nas je odveo na ručak kod gospođe Mire. Obiteljska konoba blizu Momjana, već opjevana u mnogim postovima, a nama do tada nepoznata. Naša velika greška koju je Dario ispravio. Zapravo mi je žao što uopće moram pisati o njoj, sebično bih ju želio zadržati za sebe.

Sjeli smo vani na veliku natkrivenu terasu, svi pušači. Čak je bilo i hladnjikavo, nije bilo niti kamina, ali je zato bilo fantastične hrane. I opet, ne smijem previše razmišljati o tome, zato samo da nabrojimo: topljeni sir s tartufima na tostiranom kruhu, pa jedna fritaja sa šparogama i pancetom a jedna s tartufima, pa juha od šparoga, pa bobići (istarska maneštra), pa pljukanci sa šparogama i pancetom, fuži s tartufima, njoki s boškarinom (istarsko govedo). Nemojte nas mrziti, molim vas.

Neizbježna malvazija. Nije da smo se trudili pobjeći.

Tada nam se pridružio i direktor Turističke zajednice Istre, gospodin Denis, impresivnog znanja o gastronomiji (za kojega svi govore da je istarsku gastro-ponudu digao na novi nivo, čak i kada on nije prisutan). Ne znam da li zbog njega, ali na naš stol stiglo je još boškarina i kremaste palente s ružmarinom. Out of this world. Čim pobrišem lokvu sline ispred tipkovnice, krećemo dalje.

Dan drugi. Nakon obilnog doručka u hotelu (čovjek ogladni, ne?) otišli smo na kavicu u Kempinski golf resort. Vidiš Istru, Sloveniju i Italiju s jednog mjesta. Vele da se vide i Alpe kad je bolja vidljivost. Izgleda sve skupa kao na filmovima, svi u polo majicama utaknutim u hlače s obveznim remenom, travica savršeno pošišana, a ja zaboravio štapove. I remen. I polo majicu.

A ništa, krenimo onda prema sljedećoj vinariji, onoj Morena Degrassija. Opet klasična tura po vinariji i podrumu, ali ovaj puta uz neuobičajeno vodstvo. Kućni sommelier i promotor vinarije Degrassi, gospon Siniša, vrlo pasionirano nam je sve objašnjavao. Vrlo pasionirano. Nakon dvije minute htio sam ga zadaviti, nakon četiri izgrliti i izljubiti, a nakon sedam sam već razmišljao da ga otmem i vodim doma da nam priča o vinima do kraja svijeta. Match made in heaven.

Nije da prodaje muda pod bubrege, vina su sva do jednog odlična, ali svejedno to radi na takav način da sam ja pao na guzicu. Jednostavno je stvoren za pomoći vam shvatiti ono za što je vino stvoreno.

Uz malo neizbježnog sira i pršuta, i sva odlična vina- od raznih malvazija do iznenađujućeg refoška i terana, pa sve do završnog muškata- uvukao me je totalno. Natjerao da se prisjećam ljetnih pljuskova na Malinovom perivoju i mirisa mokre zemlje oko sekvoje pod koju smo bježali od kiše. Jednom riječju- nevjerojatno. I drugom- fantastičnom. Trećom- nezaboravno. Shvaćate što želim reći...

Sada je već jasno da će nas post-istarska depresija pošteno oprati kada se vratimo u Zagreb. Ali, odgodimo to na još neko vrijeme, a čime drugim nego finim ručkom. U već dugo poznatoj konobi Astarea u Brtonigli.

Not pictured: Brtonigla.

Tu smo se konačno mogli pohvaliti da smo već bili, kao prominentni gastro bračni par kakav i jesmo. U Astarei se  fantastično jede već desetljećima, a ni te subote nije bilo drugačije. Ono što nas jest iznenadilo je novi prostor u vrtu iza same kuće, s par stolova na travi. Predivno. Gospodin Nino sjeo s nama za stol kako bi nam uzeo narudžbu, a zapravo, kako i priliči pravom ugostitelju, objasnio nam što bismo mi zapravo željeli.

Klasika.

Kako priliči pravim gostima, prepustili smo se njegovom iskustvu, i pokušavali zadržati slinu u ustima dok nam je on sporo predstavljao jela i još sporije ih zapisivao u svoj blokić. U Astarei sam uvijek jeo fantastične morske plodove, a ovaj put sam se, na njegovu preporuku, uvjerio da i moj omiljeni biftek ne zaostaje. Evo, stvarno ne mogu dublje ulaziti u to sjećanje. Ne mogu. Lavor mi treba pred tipkovnicom. Još samo tri riječi: štrudl ispod peke.

Podsjećam, ovako dobronamjerni smo samo zato što smo *khm* mladi i neiskusni. Dragi vinari i restorateri, uhvatite nas dok smo još lako impresionirani, nemojte riskirati naš gnjev kada ćemo već biti okorjeli i zločesti!