Sotto casa.

Žalim se. Uvijek se žalim. Grintam, njurgam. Prigovaram. Cmizdrim čak. To mi govore ljudi. Supruga rođena mi to govori. Ali kako, pitam Vas, dragi čitaoci, kako da ne plačem, kada me se opet tjera na reminiscenciju u cilju informiranja Vas. Kako da ne ridam dok me se prisiljuje prisjećati se (detaljno) jednoga blaženstva, jedne perfekcije, za koju znam da je toliko daleko.

Kako da ne natapam tipke suzama gorkim, kada znam da moji nevješti prsti nikada neće moći dostojno opisati veličanstvenost tog raja na zemlji. Kada znam da ću nedoraslim pisanjem oskvrnuti ljepotu najdraže mi Toskane.

Čini se da su dva kratka pasosa cmizdrenja i previše. Tako mi kažu iz centrale. No dobro. Nakon par gutljajčića caucasian-a i nekolicine (hm) palačinki, smoći ću snage (i drskosti) pokušati Vam, dragi pratitelji, dočarati o čemu se radi.

Radi se, jednostavno, o savršenstvu. Eto. To je to, jel OK? Mogu sad prestati?
Iz centrale kažu pogledom da ne. Dakle, radi se usavršavanju onog, davno spomenutog, hedonizma. Radi se o savršenoj kompatibilnosti. Toskana i mi smo kompatibilni. Pašemo si. Mislim, valjda i mi pašemo Toskani. Smatram da bi se barem jedan vrlo važan mesar složio s tom tvrdnjom. U svakom slučaju, ona nama sasvim sigurno paše.

Paše nam zeleni tunel koji vodi do jednog velikog imanja (malog sela?), čini se napravljenog samo za nas. Paše nam totalno autohtona vila na osami do koje se dolazi makadamom. Paše nam Chianti Classico naših domaćina.

Paše nam pogled s male, ciglene terase. Paše nam stara ogromna natkrivena vanjska kuhinja. Paše nam moderan bazen pored te kuhinje. Pašu nam dva čempresa pored tog bazena.

Paše nam i ogroman doručak prije kretanja na izlete. Paše nam (opet) najobičniji sir iz Coopa. Paše nam blizina svega što idemo posjetiti.

Paše nam Chianti festival u Greveu prvi vikend. A i onaj u Panzanu što se održava par dana kasnije nam paše. Paše nam i gotovo svaki Chianti, Chianti Classico, svaka Vernaccia, svaki Brunello na tim festivalima. Nakon par sati pasanja mislim da nam i ono što nam obično ne paše- paše.

Pasalo nam je do fajrunta.

Paše osvježenje u bazenu nakon previše degustiranja. Paše spomenuti mesar koji zaslužuje svoj vlastiti post. Paše nam čak i presirovo meso s roštilja. Jedinu stvar koja možda nije pasala, skuhao sam, naravno, ja. Na svu sreću, svi su bili dovoljno gladni. I bilo je dovoljno ovih paradajzića koji su definitivno pasali.

A sada stvarno ne mogu više, nije šala. Taman sam se uhvatio sa smješkom na licu dok se prisjećam svega što je pasalo. A onda sam shvatio da ne, nema otvorene butelje Chiantija, nema sočnih, pečenih paradajzića i natrganog pekorina, bazen nije samo par koraka dalje i oblačno je.

Paradajzići iz pećnice

cherry rajčice prepolovljene (što više to bolje)
maslinovo ulje
sol, papar
svježi ružmarin, timijan, origano
5 češnja češnjaka (za 60ak rajčica)

Pećnica na sto. Rajčice s prerezanom stranom gore stavite u pleh (najbolje na papir za pečenje zbog čišćenja) polijte maslinovim uljem. Pobacajte začinsko bilje i češnjak po njima, i začinite. Pecite dva sata (možete i ne morate okrenuti rajčice jednom za vrijeme pečenja). Svima je jasno da se začinsko bilje i začini mogu dodavati i oduzimati po volji, uvijek je fino! Možete ih grubo nasjeckati za bruschette, ili samo utisnuti u crostine. Možete ih i spremiti u teglu i potopiti maslinovim uljem, te spremiti u frižider. Mi ništa od toga nismo mogli, pa smo ih jednostavno tamanili vilicom iz pleha.