Gozba.

Budim se rano, još je mrak... Odlazimo na zelenu tržnicu, u neki paralelni svemir gdje su svi sretni i nasmijani uprkos ledenom vjetru i činjenici da još nije pet sati. Ne znam jel zbog mirisa (a miriše nestvarno), ili zbog ljepote svog tog cvijeća, ili samo imaju najbolju kavu ikad. Sa svih strana čujem smijeh, dobacivanja između prodavača i škripu starih kotača na pokretnim policama cvijeća. A onda počinjem čuti i glasove samih biljaka, zovu me da odaberem baš njih. Najmilozvučniji su bili eukaliptus, bršljan, zumbuli i tulipani.

 

Odem do placa, tu su već ljudi malo ozbiljniji ali meni je već današnji ton određen. A i kao da je već proljeće. Uzimam rotkvice i mladi luk, malo matovilca i potočarku i jurim doma. Stavljam topiti čokoladu, dodajem cimet, ribam đumbir i klinčiće. Torte se peku lagano, jedna za drugom. Radim ručak za prijatelje i one koji će mi, osjećam, to tek postati. Puštam muziku, radim stol, vadim vina... Zvono! Ulaze punih ruku, smiju se. Ja im pružam ruku, a oni me grle. Sjedimo, jedemo i pijuckamo, dogovaramo zadnje detalje.

Ujutro se budimo i primamo posla. Čini se da svatko zna što radi (na iznenađenje mog muža) i prije nego se snađemo - nalazimo se u bajci. Dok smo radili u kuhinji postavljena je kulisa za koju sam poželjela da nam uvijek ostane u stanu. Umorni smo ali prije svega uzbuđeni pa ne primjećujemo bolna leđa i stopala. Šminkamo se, uređujemo, palimo zadnje svijeće. Cijeli stan miriše i sada mi se već čini da ništa ne može poći po zlu.

Gosti se uključuju u priču kao da su oduvijek i trebali biti u njoj, da sam birala glumce u tom filmu - nikada ne bih tako dobro odabrala... Odem na balkon, zatvorim vrata i samo promatram lica - ne čujem što pričaju, samo vidim da se smiju. Odahnem. Potpuno sam mirna i znam da je to sreća: Gozba je ona mala kockica koja je falila u mom mozaiku...

Gozbu čine naši stari prijatelji Nevena i Miljan, Ivana, naši novi prijatelji Mala Iv (koja je stvorila kulisu od malo špage, bijelog papira, par boca i par svijeća) i Sonja (koja je razlog što nam ne morate vjerovati na riječ- sve fotografije su nevjerojatne i sve su njene) i, ne zaboravimo, naš majstor Đole, odgovoran za vinsku kartu. Čitajte ga, čovjek zna što govori. A naravno, moramo se zahvaliti i prijateljima Gozbe koji su nam poklonili stvarno vrhunske namirnice- Mesnici Čućković za najfiniju porchettu koju smo imali prilike probati (a kamoli pripremati), vinariji Roxanich (koju, vjerujem, ne treba posebno predstavljati- uostalom, njihova vina govore sama za sebe) i Eko Severu (najstarijem, a ujedno i najmodernijem dobavljaču ekološki uzgojenog povrća). Od srca hvala. I šećer na kraju, hvala svim gostima koji su bili toliko pozitivni, neposredni i u svakom pogledu predivni da još uvijek ne možemo vjerovati našoj sreći!