Blues berača šparoga.

Prošli smo vikend bili u našoj kući na moru, doduše, ne baš na moru, nego podno Velebita. Tijekom ove hladne zime popucale su nam cijevi pa su se moji vrli momci, gospodin otac i moj naočit suprug, uz pomoć većeg dijela muške populacije našeg sela, odlučili zasukati rukave.

Da ne bi morala sudjelovati u toj sramoti, u kojoj je uloga gradskih muškića dodavati alat i pivo, odlučila sam otići u šparoge.
Obučena za polarne krajeve i opremljena rukavicama i hokejaškom palicom (koju mi moj muž nije dopustio da ne ponesem, zlu ne trebalo), ponosno sam krenula vodeći i našeg psa kako bi me štitio od svih mogućih zvijeri koje vrebaju.

Ne moram napominjati da su me gospođe iz sela pratile pogledom do kuda su mogle, umirući od smijeha.
Taman kad mi je začudno dobro krenulo, pridružio mi se muž. Ne zato što je lud za branjem šparoga, već zato da odabere manje zlo (ipak sam pobjedila u konkurenciji sa svojim starim). Muž sve zna najbolje... On zna gdje i kako brati, na koji način lupati po žbunju (iz nekog razloga?), ali u više od sat i pol branja nije pronašao niti jednu jedinu jestivu stabljiku.

Naravno, uz sve savjete kojima me mučio čitavo vrijeme, nije imao vremena nadgledati našeg psa.

Nakon svih pretraženih buševa vratili smo se doma sa šparogama za jedan rižoto i našim psom, koji je, kamuflirajući se za složen zadatak, svoje bijelo krzno obojao kravljom balegom, vidno zadovoljan.

Cijevi još nisu popravljene.