Baka Kuha 2: Return of Štrudl

Siva nedjelja nakon martinjske veselice. Po starom dobrom običaju budim se prije 7, kao i svaki put nakon imalo pretjerivanja u piću. Tako moje tijelo osigurava pošteni mamurluk. Da se naspavam, vjerojatno bi i mamurluk bio puno slabiji, a time i manje poučniji.

Pretjerujem ipak, nije bilo toliko grozno. Ali i više nego dovoljno da poprilično umanji moj entuzijazam prema sljedećoj obavezi. Naime, supruga je, u fantastičnom naletu inspiracije, dogovorila odlazak svojoj baki u dom, u nedjelju ujutro. Nakon već dogovorenog krštenja vina u subotu. Čista genijalnost, znam.

Termin čangrizav ne dolazi niti blizu. Otrovan možda bolje paše. Kiša paducka, odvratno sivo, gume su mi za Karibe koliko su ljetne, brisači su stari i grozni. Gle sad ovaj koči bez veze; kaj ti nemreš dat žmigavac, majmune; nema problema, samo daj ti par minuta traži sitno po džepovima na naplatnima; ti vozi 40 po lijevoj; ti vozi bez svijetla; ti mi uperi duga ravno u retrovizor; ispadni kreditna kartico na pod pri plaćanju cestarine, prisiljavajući me na idiotske manevre dok se ovaj iza stao 4 centimetra... Onaj užasan osjećaj kada nemaš energije niti road rage pošteno izbaciti. Evo, iznervirao sam se sav samo pišući o tome.

No dobro, nekako smo i stigli do odredišta. Ostavio sam ženu na tečaju, i brzo pobjegao s psom u šetnju. Nisam bio u stanju komunicirati s nikim drugim. Fino smo se prošetali, godio mi je friški zrak i osama. Evo, priznajem, već sam se osjećao malo bolje. Ali malo. Bilo je još vremena za ubiti, otišli smo i do obližnjeg outlet centra.

E da, jednu stvar sam zaboravio navodeći utješne stvari u jednom prijašnjem postu, tenisice. Ne znam kako sam ih mogao preskočiti, ispričavam im se.

Uglavnom, besciljnim šetanjem po šoping centru, naletio sam na njih. U razredu onih kakve sam oduvijek sanjao, ali si nisam mogao priuštiti ili si nisam mogao opravdati toliki trošak. Devetke. Besramno ljubičaste. Jedne jedine u dućanu, po cijeni koja je i post-kupovnu depresiju skratila na par minuta. E, sad sam se već dosta bolje osjećao.

Bile su toliko povoljne da čak nisam osjećao potrebu previše promišljati objašnjenje kupovine još jednih košarkaških tenisica. Pa mogu si valjda kupiti tenisice ako hoću, govorio sam u sebi svojim muškim, odlučnim glasom. Uostalom, samo pravi muškarci mogu izgledati dobro u ljubičastim tenisicama. Ipak me malo štrecnulo kad je zazvonio mobitel. "E kupio sam tenisice", ispalim ja odmah, glasom koji nije tražio odobravanje. "Opet", veli ona a ja vidim kako koluta očima, i već čujem uzdah koji slijedi tek nakon završetka razgovora. "No dobro, daj dođi probat štrudl." YES SIR!