Going pro.

Prvi radni zadatak za Foozdarije. Nepotistički dobiven gig spravljanja zalogaja. I to u ponovno otvorenom kultnom Velvetu. Snack food, samo nešto slano za prigristi, i nešto za osladiti se nakon. I to sve dogovoreno desetak dana prije te subote, tako da ima vremena i za smisliti što raditi, doživjeti par živčanih slomova i oporaviti se od istih.

Supruga vrlo uzbuđena, priznajem, i ja. Imali smo gazilion različitih solucija, od mini-quicheva do kulfija. I tako desetak puta svaki dan. Užasno umarajuće, mogu vam reći. No, dok meni po glavi lete temperature karameliziranja laktoze i slične stvari, supruga se zavidno dobro nosi s nervozom. Što me je, razumljivo, samo još više iznerviralo. Očito ja jedini ozbiljno shvaćam zadatak. Užas.

No dobro, konačno smo se dogovorili. Ali za ozbiljno. Radit će sendviče, sladoled i pitu od bundeve. Dobrih pet dana prije subote smo definirali ponudu. I nastavi ona mirno svojim poslom, kao da se ništa nije desilo. Ja u nevjerici gledam, nije mi jasno. U čemu je problem? pronicljivo pita, kako li je samo uspjela pročitati s moje pokeraške face da nešto nije u redu. Pa daj idemo prvo par verzija probati, vidjeti koja je najfinija, koja je najpraktičnija za jesti, koju možemo proizvoditi u njihovoj kuhinji, popisati namirnice koje nam trebaju, usporediti nekoliko istih namirnica različitih dobavljača, zamisliti način serviranja... Job design, ženo! Moju tiradu spremno je dočekala, u našoj obitelji tako popularnim, kolutanjem očiju. I nepobjedivom logikom- glupane, to su sendviči- reče i nastavi gledati TV. Can't argue with that.

Ipak, siguran sam da sam uspio prenijeti dosta svojih sumnji i na nju, iako me stvarno stoički podnosila. I ovim putem se ispričavam, ne mogu si pomoći. U svakom slučaju, prošlo je stvarno dobro, čini mi se da su ljudi bili zadovoljni (ono malo što ih je uspjelo probati jer sam, u strahu od debakla, pozvao tridesetak prijatelja kojima je moralo biti fino). Moram napomenuti da sam imao neke prigovore, ali nisu bili niti približno uvaženi. Uglavnom, sve se prodalo, mislim da možemo prvu subotu smatrati uspješnom.

Problem je u tome što se bliži druga subota, a ja svoju lekciju naučio nisam. Niti sam ja manje nervozan, niti je ona više prijemčiva. Evo, slušam  death metal prvi put nakon valjda 15 godina, nekoliko puta sam već zatražio razvod i pušim jednu za drugom. Nemam blagog pojma kako izdržati njenu (barem prividnu) nonšalantnost.

Pita od hokkaido bundeve

Za tijesto

Šalica i pol oštrog brašna, malo soli, žlica šećera, 100 g putra i par žlica vode.

Za kremu

Jedna hokkaido bundeva (oko 1 kg), 2 dl slatkog vrhnja, šalica smeđeg šećera, pola žličice cimeta, pola žličice đumbira u prahu, 2 jaja.
Bundevu narezati na kockice, i peći petnaestak minuta na 180 stupnjeva. Nakon toga u blenderu pretvoriti u pire, zajedno sa svim ostalim sastojcima. Izliti na tijesto u kalupu, prethodno pečeno 15 minuta (isto na 180). Sve zajedno vratit u pećnicu na 40 minuta (i opet na 180).