Record breaking heat and sunshine - July 2006

U ljeto 2006. krenuli smo lijepo u London, točno godinu dana nakon terorističkog napada. Suprug, najbolji prijatelj i ja. U posjetu prijateljici, koja je u to vrijeme tamo studirala. Avion je kasnio i kasnio (barem se nama tako činilo) pa smo zasjeli u baru našeg opskurnog aerodroma i ubijali vrijeme. Nakon što smo mi trgnuli nekolicinu pelinkovaca (i dobrano već načeli putni budžet), nas je trgnuo živčani glas stjuardese, koja je već treći puta pozivala putnike za London- zadnji put. Iz nekog razloga nas je upitala da li mi znamo koliko je već sati. Valjda joj sat nije radio. No, bez brige, frend joj je odmah rekao točno vrijeme. Neshvatljivo, to ju je, činilo mi se, još više iznerviralo. Lica putnika koji su već dugo sjedili u avionu, čekajući, ispostavilo se, samo nas, nisu bila dobronamjerna. I ovim putem im se ispričavamo.

No dobro, nekoliko sati leta nakon dolazimo na odredište, muž shvaća da je u avionu zaboravio novi mobitel, a mene na carini ispitiuju 45 minuta, dok me oni čekaju. Možda to niti ne bi bilo čudno da mi muž, a i frend ne izgledaju kao da su nedavno izašli iz nekog ljetnog kampa, u Siriji. S tadašnjom bradom muž je lako mogao biti zamijenjen i za instruktora u jednom od tih kampova. Ja pokraj njih izgledam kao anđeo s aureolom. Možda su mislili da sam njihova mula za drogu...

Spavali  smo u maloj sobici nas četvero, na koncu frend i ja na madracu na napuhavanje  jer frendica mora biti odmorna za fax, a muž je pretežak, u kući nekih mladih Poljaka koje tjedan dana nismo vidljeli. Tih dana London je bio najtopliji grad u Europi, nije se dalo živjeti. U metrou je bilo 47, a u autobusu preko 52 stupnja, pa nam nije preostalo ništa drugo nego hladiti se ako ne najboljim ali sigurno najskupljim mojitom. U jednom od tih sunčanih bunila spopala me ideja da obavezno moram kupiti ice crusher. Iz nekog razloga. Kasnije smo saznali da nije pogodan za zračni promet, morali smo ga rastaviti i zapakirati u posebnu vrećicu pod nadzorom aerodromskog osiguranja zbog metalnih oštrica za drobljenje leda. Koje uopće nisu bile oštre.

Jeli smo sve što se nudilo, obilazili restorane po uputama Lonely Planeta, a meni se u sjećanje urezao jedan indijski. Ne znam da li zato što mi je bio prvi u životu ili je bilo zaista fino, ali od onda pokušavam napraviti nešto slično. Mislim da sam sada uz pomoć Lorraine Pascal i uspjela.

SASTOJCI ZA TIKKA MASALA PILETINU

pileća prsa
basmati riža
1 žlica curry-a
1 vezica mladog luka
đumbir
2 češnja češnjaka
mileram ili jogurt
200 g pasate od paradajza
2 žlica garam masale
1 žlica paprike
malo senfa
korijander sol i papar

Narezati piletinu na male komadiće pa baciti na vruće ulje, nekih 5 minuta da dobije boju.U drugoj posudi kuhati rižu na vodi uz dodatak currya i soli i papra po želji. Narezati luk i češnjak pa dodati piletini, staviti i naribanog đumbira. Ubaciti i mileram, pasatu, garam masalu, papriku i senf. U ovom trenutku ne izgleda baš najbolje ali morate biti strpljivi. Ako je umak pregust, dodajte malo vode.To je to.