Promjene.

Ok, dosta je bilo, vrijeme je da se pokrenemo. Istina je, dani su sve kraći, kiša pada bez prestanka, puše kao da nema sutra ali takva nam je sudbina gorka (makar se stvarno uhvatim da sanjarim o selidbi na neki karipski otok). No dobro...

Pospremili smo ormare, u njih smjestili i sve tužne događaje koji su se desili u zadnje vrijeme i sad krećemo u nove pobjede. Nema više žaljenja za svime što se desilo (ili onime što se nije desilo). Natjerali smo se i na fizičku aktivnost, joga za mene, sveprisutna košarka za jaču polovicu. Zdravije se hranimo (khm), štedimo, i maštamo o nekim novim putovanjima.

Prihvaćamo nove izazove, prvi je već na vidiku. Osokolili smo se (ili uobrazili?) pa smo odlučili baciti rukavicu u lice već opjevanome Talijanu i još k tome kuharu, te ga ponuditi domaćom pizzom. Nigdje ne piše da samo oni mogu napraviti dobro tijesto. Tražim po internetu neki novi recept za tijesto (polovica ipak priprema fini Chianti, da se podmaže talijanski autoritet, za svaki slučaj). Na kraju se odlučujem za recept Jamie Olivera, ako ne bude valjalo- okrivimo njega. Uvijek treba imati par zaštitnih mreža.

Ali desert je ono zbog čega smo titrali. Sladoled od vanilije i bijelog tartufa. Cheff Sasso gostuje ovaj tjedan u RougeMarinu, ako kimne glavom i nasmije se  - naš će se sladoled služiti uz njegov kolač od jabuke. U proizvodni proces neću ni ulaziti, jedva da ga se sjećam koliko sam bila nervozna.

Na dan testiranja smo se super zabavljali, i već svi dobrano podmazali do deserta, tako da nisam više toliko strepila. Ipak smo oboje napeto gledali u njega dok je probavao sladoled. Dobar je reče on neuvjerljivo, a iz nas počnu frcati isprike i prijedlozi na sve strane. Znao sam da smo trebali koristiti drugu vaniliju! Sto posto ovo vrhnje nije valjalo! Organska jaja! Vrijeme u frizeru! Smjer kuhače pri kuhanju! Pozicija Venere u odnosu na Treću Kuću Betelgeusa! 

Smirite se, viče Don Sasso, odličan je. Mislio sam samo da ne osjećam jako tartuf u cijeloj priči. Aha, mucamo. Pa možda da stavimo malo više, tiho govori moj muž. To sam i mislio, ali sad mi je već super, ipak se osjeti. Mi zašutimo, i čekamo dalje. Na kraju se Kum nasmije i da konačnu pozitivnu ocjenu. Glasno odahnemo i šutke, drhtavim rukama posegnemo za čašama Muškata. Nije ni čudo da kuhari piju, stres je gotovo nepodnošljiv! Vidimo se u Rougemarinu!