Vikend za pamćenje.

Sjedamo u auto i jurimo za Novi Sad. Putem se smješkamo. Pjevamo. Ili on pjeva, a ja pokušavam. Nije za svačije uši. Cijelim putem nas prati magla i slaba kiša, no kad uđemo u Nevenino selo - obasja nas sunce. Ne možemo vjerovati, nismo se niti izgubili. Možda smo nepotrebno izašli sa autoputa i krenuli za Osijek, pa se vrlo dobro snašli i vratili na pravi put, no sve u svemu - vrlo smo dobri. Grlimo se i ljubimo i upadamo jedni drugima u riječ, a Simka i Rudi ne mogu vjerovati koliko im malo pažnje poklanjamo, pa lavežom i skakanjem popravljaju stvar. Stol je već postavljen. Vino se taman ohladilo. Kruh je još topao, kajmak se topi na njemu. Zadnja teglica ajvara je krišom uzeta mami iz špajze, zna da ga obožavamo.

Navečer nam se pridružuje i Miljan - glas razuma, čovjek-strpljenje. Na prvu, njena potpuna suprotnost, no kad malo pogledaš ispod površine, shvatiš da su zapravo isti. Topli, nježni, pametni i duhoviti. Novi Sad je čaroban, kao iz bajke. Šiba nas vjetar, postaje hladno no meni je oko srca toplo. Nalazimo se sa Dejanom i Djoletom i nastavljamo priču kao da se oduvijek znamo. Niti tišina koja se desi tu i tamo ne predstavlja neugodu.  Sve je onako kako treba biti. Baš ništa ne bi u tom trenutku mjenjala, voljela bi da ti momenti traju puno duže. Zaspem potpuno sretna.
 

U jutra nas bude mirisi. Miješa se miris pečene paprike i vatre iz otvorenog kamina. Češnjaka na ulju za kljukušu. Cijeđene naranče. Kruh smo zagrijali pa ne znam jel bolji danas ili jučer tek pečen. Kupujemo kobase u maloj Slovačkoj mesnici za koju Nevenin tata kaže da je najbolja. Simka i Rudi su prošetani, mi možemo za Beograd.

Kao pravi turisti šećemo Knez Mihajlovom pa dođemo do Kalemegdana. Vrijeme je opet na našoj strani. Vjerojatno dva zadnja takva sunčana dana prije no što padne snijeg. Dišemo punim plućima. Ručamo pa pijemo vino pa idemo na još vina. Društvo sretnih ljudi se širi, dolaze Zoka i Ivan kojima osmijeh ne silazi sa lica. Kasnije te večeri neplanirano završavamo na Peđinom rodjendanu. Pa opet red dobrodošlice, smijeha, hrane , vina i sreće. Pucamo po šavovima, a najviše od zadovoljstva. Ne znam koliko bi još mogli izdržati. Ponekad se pitam da li je pristojno biti toliko sretan?

Cookies!

150 g šećera
150 g smeđeg šećera
170 g putra
1 jaje
žličica ekstrakta vanilije
300 g brašna
žličica praška za pecivo
malo soli
dodaci po želji :)

Zagrijte pećnicu na 190. U velikoj zdjeli dobro izmiješajte šećer, puter, vaniliju i jaje. Umiješajte brašno, prašak za pecivo i sol (smjesa treba biti dosta kruta). I na kraju umiješajte što god ste naumili.
Stavite na nenamašćeni, hladni pleh. Pecite 8 do 10 minuta, a možda i manje. Moraju vam se činiti još premekani kad ih vadite, jer se pri sušenju izvan pećnice još stisnu. Pustite ih da se malo ohlade da ih možete lakše skinuti s pleha.