Pavlova

Ana Pavlova, ruska balerina kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, smatra se jednom od najboljih klasičnih balerina u povijesti.

I moja prijateljica (nazovimo ju Maša) i ja željele smo postati baš takve balerine.
Kada nam se (u drugom ili trećem razredu) pružila prilika, zgrabile smo ju. Na ritmici nas je učiteljica obavijestila da se sprema audicija u Školi za klasični balet, na Ilirskom trgu. Cijela grupa se prijavila. Maša i ja smo blistale u novim opravicama, ona u tirkiznom, blještavom trikou, za koji bi sada rekla da je nalikovao jako neudobnom ronilačkom odijelu; i ja u sličnom aranžmanu, ali s rozom baletnom haljinicom pride (dodir genija, što da kažem).
Jednostavno, bile smo predodređene za Ščelkunčik!
No, da ne duljim, bile smo jedine iz naše škole koje nisu prošle na audiciji. Mašu je koštao navodno neispravni plie, a mene fantomski platfus. Pa kakvi su to pedagozi bili, ako su već bili toliko nestručni da ne primjete neupitan talent!
Mame su nas, naravno, tješile dosadnim floskulama ("oni su na gubitku") i puno zanimljivijim desertom (koji nas je vodio sve dalje od Labuđeg jezera).

Australci i Novozelanđani još uvijek se spore tko je točno napravio ovaj desert u čast Ane Pavlove (kada ih je posjetila na turneji dvadesetih prošlog stoljeća). Prepustimo to koalama, klokanima i wombatima.

Najvažniji (i jedini donekle definirani) dio deserta je beze kora, vrlo slična meringi.
Razlika je u dodatku škroba, koji joj daje hrskavu koru dok ostaje mekana iznutra.

Stvarno je krhka poput balerine, pazite! I ostavite ju da se ohladi u pećnici bez otvaranja vrata, jer u dodiru s hladnim zrakom lako splasne (poput mog platfusa). Često zna biti problema i s proždrljivim i nestrpljivim članovima kućanstva.
Na gotovu koru najčešće ide neki oblik šlaga i svježe voće. I to je to, kako kaže kuhar na TV-u.