Verde que te quiero verde.

Još do nedavno je bilo gotovo nemoguće složiti koliko-toliko zdrav obrok kod nas doma. Ne voli skoro ništa zelenoga.

 
Čim bi ja spomenula ikakvo povrće počeo bi kolutati očima i pozivati se na traume iz djetinjstva (nešto vezano uz buču mislim, brzo se isključim). Kelj ima krivu teksturu pod zubima kao i prokulice, karfiol neugodan miris (da blago parafraziram), paprika mu teško pada, paradajz priznaje samo iz vrta prijateljice, salata mora biti mlada, svijetle boje (!) i hrskava, a na spomen poriluka nasmije se iskreno, vjerujući da se zezam. Volim vjerovati da je tako bilo, valjda sam uspjela malo popraviti zatečenu situaciju.

 
Ono što je uvijek moglo spasiti stvar je špinat (striktno kupljeni, zamrznuti, ja ne mogu usitniti dovoljno) i grašak. Te dvije namirnice iz vrta (ili zamrzivača, ok) voli. To su konstante.

Špinat s pofeznama ili špagetima (i časna riječ da nije boje ko na fotki), a grašak u obliku juhe, rizibizija ili s tjesteninom. U zadnje vrijeme često radimo s tjesteninom. Ostatak je ono čega imate. Mi uvijek napravimo s malo špeka i šampinjona. Ako se slučajno našlo vrganja... U tom slučaju malo lakše sa špekom.

Dodajte i malo parmezana i svi sretni. Čak i on.